-Diž’ se! Ibrahimovi već oteraše goveda a ti nisi ni ust´o! - reče majka Harunu.
Volio bi on odspavat još pet minuta ali majci nije ništa rekao. Znao je on da će dedo opet napraviti galamu oko toga kako nas je opet Sunce zatekolo u krevetu. Istini za volju Sunce samo sto nije provirilo iza planina na istoku. Harun je to doživljavao kao grijeh da ga prvi zraci zateknu bilzu kuće. Nakon dvadesetak minuta je stigao do livada gdje je trebalo ostaviti stoku na ispašu. Livade još nisu bile zabranjene pa nije morao da ih čuva cijeli dan.
Vraćao se kući dok su prvi zraci grijali njegovo ozareno lice. Tri dana je okopavao kukuruz komšiji Ćamilu da bi na kraju dobio od njega baterijsku lampu. Odavno je Harun bacio oko na nju i molio Ćamila da mu je da a on će mu za uzvrat pomagati šta god zaželi. Posao odrađen i lampa je bila u njegovim rukama. Nosio je s ponosom svud gdje ide. Znao je da mu sva seoska djeca zavide. Molili su ga da im dopusti da i oni malo drže lampu u ruci. Bio je ponosan na svoju lampu i puštao ih je da je pogledaju na kratko. Onda bi je uzimao nazad bojeći se da je neko ne pokvari ili slomi.
Još danas cijeli dan da kopa i imaće para da kupi i žižak za lampu. Bika mu je obećala pare za bateriju čim sutra proda vunu na pijaci. Kakav će to tek biti doživljaj kad mrak padne a on izađe napolje i upali lampu.
Pridružio se ostalim kopačima i pun poleta požurio da ih stigne. Prolećni dani nisu jos bili ni pretopli ni predugi za rad, ali Harunu se činilo da baš ovaj dan nekako sporo prolazi. Ne zato što je bio umoran već što je bio nestrpljiv.
Sutra dan su svi ustali još sa sabaha i spremali putnike za put na pijacu. Harunu je svaki put u čaršiju bila avantura za sebe. Ovaj put se posebno radovao što će moći kupiti žižak i bateriju. Njegova bika Đula, očeva majka, je išla sa njim. Natovarili su na konja dva velika džaka vune sa obje strane. Pozadi su uglavili jednu manju kacu sira. Neprijed su bile torbe sa hranom i zob za konja. Haruna su uglavili u sredinu tog tovara tako da nije morao da brine hoće li pasti. Do čaršije se putuje tri-četiri sahata normalnog hoda.
Komšinica Zejna je zamolila da joj kupe 200 grama toza i jedan litar gasa za lambu. Pruži novac koji je namijenila za to a Đula ga diskretno strpa u njedra.
Konj je sam znao put tako da ga je Đula vodila samo dok su izašli iz sela. Kasnije je konj pratio tempo koji je bika diktirala. Harun je bio gladan pa su nakon dva sahata stali da doručkuju, malo se odmorili i nastavili dalje.
Kad su stigli sva ona centralna dobra mjesta su već bila zauzeta tako da se Harun sa svojom bikom smjestio na prvom slobodnom mjestu. Đula priveza konja i rastovari onaj teret sa njega. Harun je dobio dozvolu da ode i traži žižak i bateriju. Iako je žurio da nađe prodavača tehnike, Harun je ipak zastajao pored svake tezge da utoli svoju znatiželju i da pokuša da shvati čemu svaka stvar služi. Pitao je za cijenu iako nije imao para da išta kupi. I trgovci su to isto znali. Neki su mu odgovarali na pitanje a neki bi ga ignorisali.
Đuli je trebalo dobrih dva sahata da proda vunu i sir. Odlučila se da proda sve na đuture jednom preprodavaču. Bila je zadovoljnja cijenom i dobijeni novac diskretno strpa u njedra. Tu je najsigurniji jer su svi džepovi na džemperu bili prilično plitki. Sad je i ona krenula da pazari svoje i Zejnine stvari. To su kao i obično namirnice koje su se uvijek kupovale u črašiji: šećer, so, gas za lambu i slično. Đula prvo potraži Haruna i dade mu tačno koliko mu je trebalo za bateriju. Reče mu da kupi sebi bombona ako mu ostane kusur.
Kupila je što je naumila. Još samo toz da kupi i vakat je da se krene nazad. Prodavac izmjeri u dva fitilja po 200 grama i stavi ih pred Đulu. Ona krenu da plati ali ne uspje da nađe novac. Srce zakuca malo brže jer se zasrami što tu pred narodom mora da traži novac u njedrima. Sakri se iza jednog zida i poče malo brže da traži novac. Mora da je novac skliznuo ispod bluze ili u dimije. Rukom je opipala svaki djelić svoga tijela i odjeće. Misao da je pare vjerovatno izbubila je počela da vri u njoj i nemir je svi više obuzimao. Kad je tri put provjerila da pare nisu kod nje, pokušala je da se prisjeti kud je sve išla i kad ih je zadnji put imala.
Unezvereno je gledala okolo i ponavljala polu tiho “Subhanelah, Subhanelah…”. Žurila je putem kojim je išla i pogledom prebirala svaki pedalj tla. Stigla je do mjesta gdje je zadnji put platila namirnice ali nije našla ništa. Krenu ponovo istim putem da pogleda još jednom. I još jednom. Nije htjela da prizan sebi da je uzalud prevalila ovoliki put. Neki glas joj je šaputao da će ih naći, da će neko dotrčati i reći da je našao njen novac.
Harun je nađe pored osedlanog konja kako ga čeka da pođu nazad. Htio se pohvaliti kako je konačno sklopio cijelu lampu ali je primjetio da se Đula zagledala u jednu tačku i da se u njenim očima naziru suze.
- Biko, šta je bilo? - upita Harun.
- Ništa sine. Ja izgubih pare. Svo zlo sa njima otišlo. - tiho odgovori Đula.
Ona pođe naprijed i povede konja. Harun pođe za njom bez pogovora.
Pri povratku nisu ništa pričali. Čulo se monotono klaparanje kopita. Harun je zaboravio na svoju lampu i gledao u biku kako ide ispred njega. Po neko glasno “Eh!” bi se izvuklo iz nje i onda opet tišina. Vremenom Harun poče da strepi i čeka na njeno sljedeće “Eh!” koje je padalo kao osuda, kao kamen, kao led.
Te noći je Harun sanjao kako su on i bika Đula opet na pijaci. Neki glas preko nekog ozvučenja objavi da su našli pare i da se javi na šalter onaj koji ih je izgubio. Harun uze svoju biku za ruku i reče joj:
- Vidiš da su ih našli!
Đula nije ništa govorila ali joj je lice blistalo od sreće.
