Desant na Landvetter

Upali smo na aerodrom. Slozno i efikasno smo ga okupirali za veoma kratko vrijeme. Ja sam budnim okom pazio izlaz ne dajuci da mi koncentraciju poremeti galama ljudi koji su se nervozno vrzmali cekajuci avion koji je trebalo da sleti po ovom, najednom snjegovitom i vjetrovitom vremenu. Svi smo bili do zuba naoruzani. Ja sam u rukama drzao najveci buket a u desnom dzepu fotoaparat pun i spreman na rafalnu paljbu. Resko je drzao videokameru okrenutu prema izlazu spreman da svake sekunde pritisne na okidac. Omar je pokrivao desno krilo a Eso lijevo. Moj stari je budnim okom nadziro akciju i koordiniro snagama na terenu. Napetost se osjecala u zraku. Prst na prekidacu. Izlaz na nisanu. Buket na gotos.
Nastao je tajac.
Na ogromnoj tabli iznad nas se pojavila vijest da je ateriranje aviona odogdjeno.
Sta sad ???

Iz komande su javili da se informacija mora provjeriti i improviziratri novi plan.
Avion je odletio za Kopenhagen.
Komandni stab se povukao dok smo mi stitili odstupnicu. Murat i Nezira su uspjesno izbjegli nas dobro isplanirani docek. Mora da su piloti Air Bosne namirisali opasnost i odlucili da ne slete.

Afrika

Zaustavila me je i pocela da prica kako cijeli svijet nije briga za losa ljudska prava ili zivotne uslove ljudi koji zive dole negdje u Africi.

Ona se eto brine za te neke uslove i prava. Naroda u Africi. I ici ce ponovo tamo na proljece samo da sakupi dovoljno dobrovoljnih priloga.

Ja sam samo nijemo gledao i mislio:tako lijepa i tako pametna. I bori se za prava. I bolje uslove. I mir ljudima.
Negdje u Africi.

Na trenutak me bi stid. Kako su moji problemi mali i nevazni kad ih stavim tu pored gladi, bolesti i nepravde prema tim ljudima.
U Africi.

Ne moras me toliko ubjedjivat. I ja bih da pomognem. Evo priloga za bolje dane ljudima u Africi. A ostao sam trenutak duze jer osim ciste duse imala je prelijepe oci.

Sat

Lako je njoj. Kad god pogleda na sat i kaze:
- Vidi,neko misli na mene!
Upravu je

A mislim na nju i kad nisu poklopljene
I kad jesu
Mislim i kad misli da niko ne misli na nju
Milsim eto i sad dok sav svijet spava

Dali i ja ponekad zalutam njenim mislima
Dali smo nekad tako zajedno
U mislima, sami

Znam da ne al ipak
Da ne mislim nemogu
Cekajuci san da dodje

Bol

Pricao sam ti tiho i kazivao ti kako me bolis. Pustio bol iz grudi samo na tren, da ga vidis, a onda ga vratio tamo gdje sam navikao da bude.
Ti samo cutis.
Gledas, kao da ne vidis sve to.
Pricam ti o sreci.
Opet cutis.
Ne cujes me.
Kao da ne pricam o tebi.

Dao ti srce da se njime igras.
I dusu ti dao da te ugrije
i rastopi ovaj led sto je oko nas.
Samo da nekako pokrenem osmjeh na tvom licu
i bice mi lakse.
Ti samo nijemo gledas.
Kao da nisi tu.

Sulejman

- Halo !
- Jel' to Svedska?
- Jeste, a ko zove?
- Zuta. Mustuluk, dobio si sestrica

Put u BiH

99 06 08 Nedjelja - 99 07 14 Srijeda

Neznam i nepamtim bas kojeg dana i sata se sve zbilo ali ono sto napisem dogodilo se na mom putu, za vrijeme boravka i u povratku iz BiH

Putovanje

Isli smo Dzeno i ja. Ispratili nas Aida, Ismet, Amir i Lejla. Voz je isao Göteborg - Malmö - Berlin a onda lokalnim do Gisena. Imali smo kupe sa krevetima za spavanje. Dzeno je njegovu smjenu lijepo odspavao a kad je trebalo ja da zaspem, onaj njemac na krevetu iznad mene je sa takvim entuzijazmom zahrkao da samo cijelo vrijeme ostao budan odusevljeno ga slusajuci.

Edo nas je sacekao u Gisenu. Golfa je kupio i samo je jos registraciju trebalo sredit. Mi smo malo odmorili , jeli spavali i krenuli predvece na put.
Sirok auto-put pred nama. Zabranjeno Pusenje i mi smo pjevali iz sveg glasa
Gdje sam rodjen
tu je sve sirotinja
vuk je kod nas domaca zivotinja ...
Sa punim srcem i gasem do daske preskakali smo kilometre i ostavljali jedan po jedan grad prekrizen na auto-karti. Sto smo juznije isli, putevi su bili uzi i u losijem stanju. Presli smo i onaj zadnji dio Hrvatske ispred BiH i vukli se po onom ogranicenju od besmislenih 40 km na sat kao putnik koji krene kroz pustinju hodajuci iz pocetka brzim koracima da bi na kraju iscrpljen, umoran i zedan puzao zadnji sto metara do bunara sa pitkom vodom.

Granica BiH

Eto, stigli smo. Srdacan osmjeh i prijatan pozdrav od strane granicara. I sa radoscu nam govori da u toni papira koje je dobio od nas, u kojima stoje svi podatci o autu, nema kupoprodajnog ugovora. Telefonirali smo Edi. On kaze da je on vec nekoliko auta vozio preko grane i da mu taj papir nikad ranije nije trebao. Trebalo se "dogovoriti" sa carinicima. Islo nam je na zivce sto smo morali da se "dogovaramo" kad je auto sasvim regularnim putem kupljen i treba regularnim putem i da udjemo. Prosli smo pola Evrope a da nas niko nije pitao za taj papir. Odbili smo isprve .
Eto stigli smo u BiH. I eto, zaboravili smo da se kod nas sa vlastima uvijek moras "dogovarat" i castit ga nekom kahvom koja je jako skupa. Bili smo pet sati na nicijoj zemlji i onda smo se na kraju nekako "dogovorili"
Na srpskoj teritoriji nas je zaustavila policija. Covjeka je mucilo to sto nase osiguranje ne vazi na njihovoj teritoriji i sta cemo mi ako nam se nesto desi autu. Dali smo mu 10 DM za kahvu i covjek je odjednom prestao da se sekira za nas i pustio nas da idemo.
Noc nas je stigla prije Jajca i vozili smo po onim uskim, neoznacenim putevima sa novim saobracajnim pravilima: Voziti sto brze i Ostati ziv !

Boravak u BiH

Dosli smo u Zenicu nesto oko 11 navece kod amidze - Smaila (eng smile). Voda je trebala uskoro da nestane pa smo ne cekajuci bojler brzo istusirali hladnom vodom, sretni sto smo stigli prije restrikcije. Amidza - Smail ce sredit to sa carinom. Sutra jutro smo otisli za Kakanj.

Dido-Refik i majka su od prije nekoliko mjeseci zivjeli u kuci pored dzamije na ulazu u Kakanj. Od svoje lijepe kuce u Gradisci ima jos samo sliku i uvjerenje na kome pise da je kuca njihova. Nema dana kad ne spomene kako bi nam bilo lijepo da smo sada tamo. Na svome. U svojoj kuci. I jos kaze da ce se on vratit kad tad i istjerat onog cetnka. Valjda postoji zakon koji ce mu vratit ono sto je njegovo. Valjda jos ima pravde.
Na spratu iznad zivi efendija-Sakib sa zenom i troje zlatne djece. Svako jutro posalje Haruna (sina, 6-7 godina) da nas pozove na kahvu. Pred vratima su dvije stolice iz nekog starog "Fice" i jos po koja stolica. Sjedimo u hladu, a Sunce nam je tu na dohvat ruke. Djeca se igraju u dvoristu, uvijek na vidiku babu i majci.
Ko nebi zelio takve komsije, koji uvijek dijele sve sto imaju, i radost i tugu, pritrce nazvani u pomoc i sretni su kad si i ti sretan.
Dao efendija-Sakib Harunu pare da sebi nesto kupi. A on sav zadihan dotrca i podijeli nam svima sladolede.
"Uzmite da se ne rastope!"
Znam djeca vole slatkise. Znam da Harun to djeli zato sto zna da imati je lijepo ali djeliti je ipak ljepse. Neki ljudi prezive cijeli svoj zivot a da to ne shvate.
Neka je kuca u Gradisci.
Neka je zlotvoru koji nezna sta znaci biti covjek.

Upitaj se dali si sretan i prestaces to biti

Ovdje je tako mirno. Cesto zateknem sebe kako razmisljam o zivotu uopste. Tek sad sam nasao vremena da na neke stvari bacim pogled iz neke druge prespektive. Bolje da nisam. Bio bih rahatniji.
Jer zivot je kao sladak kolac. Sastavljen od ponaosob neukusnih sastojaka. I koga briga od cega je kad je ukusno. Ne, covjek je takve prirode da uvijek analizira stvari i ceprka tamo gdje bi najbolje bilo staviti pecat "Opasno! Otvarati samo u slucaju velike potrebe!". Ja sam otvorio onako bez ikakvog razloga. I desilo se (kao sto Kazaliste kaze)

A ja, ja nemogu bez nje
Boze, Boze spasi me
Nadao sam se proci ce to - kao zub kad zaboli.
Znam, niko mi nemoze pomoci.
Znam, samo treba izdrzati.
Precutati bol.
Ono malo razuma koje me je moglo odbraniti se predalo u prvom napadu. Bitku sam izgubio, kapitulaciju potpisao.

Dok hodamo gradom
korak po korak
Reci mi, duso, dali sam ti jos drag
Rekao sam da krvarim i da ona samo treba da povuce obarac i skrati mi muke. Rekla je da pristaje na to.
One nekad znaju biti tako okrutne da se cesto upitam zasto ih ne salju u vojsku. Nije se ni jednog trenutka sjetila da se rana moze i lijeciti.

Bas tih dana sam citao neki roman. Njih dvoje se vole (sporedno u romanu). Oni to znaju ali su tvrdoglavi i ne priznaju to mada ih boli to sto nisu zajedno. Na kraju su, naravno, zavrsili u zagrljaju jedno drugom jer je pisac tako htio.
To je samo jos jedna prica prenesena iz necije fantazije na papir. Ima tu necega sto me boli. Neke stvari ne mogu biti jednostavne iako bi mogle biti. Bog zna zasto se ljudi tako cudno ponasaju. I sva sreca sto zivot nije otrcani Holivudski film koji mora zavrsiti sretno. Bez bola nebih znao sta je sreca.
Spas od samog sebe mi je donio njen odlazak

* * *Nje nije bilo tu, Dzeno otisao u Kakanj, Nihad , izgleda negdje na moru, Ado radi. Sam u Sarajevu. Zar je moguce biti sam u ovako velikom gradu. Ma dzaba sve, meni prijatelja treba. Nemogu sam.
Dukat je dosao u pravi vakat. Uzeo sam stvari kod Senade i otisao u svjeze renoviran studentski dom "Nedzarici" koji je jos oficijelno nije bio otvoren ali ce tu prebivati ucesnci Drugog Festivala Folklora. Gosti su stizali iz Egipta, Albanije, Makedonije, Hrvatske i mi iz Svedske. Neznam dali da kazem i za nas da smo gosti? Svaki kvadratic seme im je bio popunjen nastupima i aktivnostima. Da bi stigli na sve sto su planirali da urade u Sarajevu za tih desetak dana morali su zrtvovati spavanje. Spavace kad se vrate na sjever. Snimala ih je TV, bili su kod Alije , pisalo malo u novinama o njima. Bas fin docek. Osim sto im je onaj taksista rekao :
- Svi ste vi ista g**na. Kad volite Bosnu sto se ne vratite?!-
Mozda, papak, zato sto nemaju gdje!? A lijepo su se bili dogovorili da u taksiju nema price. Odmah ce nas prepoznat.

Beka je dosla sa Mersihom i Selmom a Aminu nije smjela da povede jer, veli, nesto se razboljela pred polazak. Kako da je ne dovede! Da je daidza knacno vidi. Svi mi kazu da se ponajvise lici na mene kad sam bio mali. Vidio sam je na slikama, cuo preko telefona.
Pet ili sest godina kako nisam vidio sestru. Skola je tu redovni krivac. Ma ne nego "oni" nikako da prestanu sa svojim ratovima. Nikako da vec jednom dodjes i prosetas gradom a da se ne osjeces kao vojnjik ili dezerter vojske koja vodi rat koji nije tvoj. Krenulo ih. Upalili su Masine Smrti pa neznaju kako da ih ugase. Kao da se boje da mir donosi nesto strasno, nepodnosljivo.
I one su narasle. Selmu sam drzao za ruke dok je nesigurno pravila svoje prve korake. Sad ide u skolu. Sve petice. Kupio joj onu veliku loptu (zuta bubamara). Cijeli dan se igrala a navece zaspala drzeci je u narucju. Mersiha kaze da hoce da "studira za frizerku". Zamolio sam je da mi napravi frizuru pa mi je pravila pletenice, kikice i sta jos sve ne a onda se smijale mom izgledu. Kad se ona umorila Selma je nastavila.
Iz autobusa su na kratko mahnule a onda kao nesto gledale ispred da im nebih vidio suze. I meni su se skupile u uglu ociju i cekale da one odu pa da se diskretno skotrljaju niz obraz.
Zadnji petak u Sarajevu. Obecao sam sebi da cu bar jednom otic na dzumu u Begovu dzamiju. I posto se uvijek trudim da ispunim obecanja, ispunio sam i to, sebi obecano. Zurio sam da stignem malo ranije ali stigao sam tek na vrijeme. Unutra je sve bilo puno pa sam dobio serdzadu i smjestio se u dvoristu ispred dzamije.
Prvi put da dzumu klanjam napolju.
I kisa je pocela.
Ona krupna, ljetnja.
Dok smo predali selam ledja i ramena su mi bila skroz mokra. Pa neka neko kaze da to nije dozivljaj. Meni jest !
Dukat je trebao da nastupa u Mostaru, Bjelom Polju i Dreznici pa smo se pokupili, mahnuli Sarajevu i otisli u Dreznicu. "Osnovna skola Dreznice" ja bila skola (?). Mi smo sklonili klupe postavili vrece za spavanje svud naokolo pa je to sad bio nas konak. Tu, 50-tak metara ispod skole tekla je rijeka tako cista da mjestani kazu da se moze piti iz nje. Ja se nisam mogao nagledati tog kristalnocistog, hladnog zelenila.
Momci iz Norrköpinga su se potrudili da se gitara i pjesma stalno cuje i da se pjevaju svima drage pjesme. Malko smo ipak bili svi ljuti sto je iz plana ispao odlazak na more. Przilo je istinski i bas bi nam trebalo malo osvjezenja. Sema je jos jednom prekrojena. Ipak idemo na more ali samo jedan dan do aksama pa nazad na nastup.
Poranili smo, otisli u inostranstvo - Hrvatsku na more. Patili se mijenjajuci marke za kune. Uzivali kupajuci se. Bili nepazljivi pa izgorjeli. Namazali se kiselim mlijekom pa zalosno uzdisali od bola. Sofer parkirao autobus na neki uzak parking pa smo nekih pola sahata cekali da se izvuce. Prenosili som auta koja su nam smetala. Bas bih volio da vidim lice tipu koji dodje i vidi da mu se auto pomjerio 3-4 metra. Dali ce ubjedjivati sebe kako mu se to samo cini - nije on jos prolupo.
Vratili se, bio nastup. Bio aplauz. I mi bili gladni. Otkrili smo da ovdje ima neki restoran. Odlicno nemoramo ici za Mostar na veceru. Ja sam dosao oko 21:30 i narucio cevape, pljeskavice, snicle itd za nas sto. Malo smo cekali. Pa onda jos malo. Pa smo onda puno cekali. Borili smo se da ne zaspemo ili ne prokljucamo od vrucine. Mersiha je narucila dvije hladne limenke i onda se rashladjivala tako sto bi prislonila limenke na obraze, celo ili ruke. Valjda hoce da lici na vanzemaljca(?). Napokon, u 23:40 je dosao konobar i nonsharlantno nas upitao:
- Izvinite, a sta ste vi ono narucili ? ? ?
- Konopac i casu vode ! ! !
Ipak smo dobili nesto u vidu vecere do ponoci. Ne vrijedi protestirati jer nemamo alternative. Dosad bi se vratili iz Mostara. Siti i raspolozni.

Povratak

Dukat je nastupao u Bijelom Polju. Nakon nastupa se krece za Svedsku. Neko kaze idemo "od kuce" neki "idemo kuci". Ja sam sandzaklija ali sam se u BiH osjecao kao kod kuce. Bez panike ! Nemam namjeru da se ikom uvaljujem u stan, niti da nekom uzmem polozaj niti da dodjem "na gotovo". Neka. Kako Bog da.
Dzeno nas je cekao u Donjem Vakufu doveli su ga dido-Refik i Keno. Golf ostaje didi. A Bogami i Keni. "Ponekad". Kako se oduziti, kako zahvaliti didi na gostoprimstvu. Kako mu reci da sam se osjecao kao njegov unuk. Ma zna on to. Vidimo se u Gradisci? Ili Kaknju.
Dzenu sam ustupio mjesto a ja sam krenuo u potragu za nekim slobodnim sjedalom. Osjecao sam se kao siroce. Taman se namjestim kad eto ga neko i kaze: "Eee izvini, ...". I ja idem dalje. Na kraju sam zaglavio na minder sa Denisom i Sanelom. Noge nisam mogao spustiti na pod jer su tamo natrpane torbe. Ubrzo sam se snasao i smjestio se tako udobno da me je bilo strah da neko ne prijeti jer bi odmah htjeli da se "samo malo" zamijenimo. Spavao sam u svim mogucim i nemogucim polozajima. Sa nogama iznad glave, sa glavom izmedju sjedista. I nakon svakog budjenja mi je trebalo par minuta da mi krv protutnji utrnulom nogom ili rukom prije nego napravim i jedan pokret.
U Austriji smo svratili na kahvu u jedan od onih restorana pored auto-puta. Ljepsih kolaca odavno nisam jeo. Kontao sam dali se isplati nekad ovdje doc, onako, samo na kolace i kahvu. Ma isplati samo da nagovorim jes nekog fanatika.
U Njemackoj smo zakasnili na brod. Vratili se u neki obliznji grad i otisli u setnju. Otisao Armin da trazi vode i rekli smo mu da se voda kaze vaser ali on je prisao konobarici i pokazao palcem prema ustima i rekao : "Klokkolkolkolkokolklkolokloklolkolklokolko"
I dobio je vodu. Mi pojeli onaj veliki sladoled sa suncobrancicima i otisli na autobus.
Na cerini su izabrali nekoliko torbi za pregled. Dznovu torbu su prvo pregledali. Puna knjiga i hrane. Mora da su odmah pomislili: "Hu ! Vidi knjige! Ovo mora da su neki intelektualci. Bjez od njih! Pustaj ih!"

Svedska!

I ovdje se osjecam kao kod kuce. Sto da ne. Ovdje ih neplasim ja - sandzaklija, nego ja - stranac. Uvijek imam nekog ko me se plasi a ja uopste nisam strasan. Cak pokusavam biti prijatelj sa svakim ko mi stane na put. Cuvajte se ako me negdje sretnete. Mozete bez ikakvog razloga od mene dobiti jedan veliki osmjeh i otvorenu ruku za pozdrav.


The End


Glavne uloge:

---

Hacko	Mithat Hackovic
Dzeno	Dzenan Cisija
Edo	Edo
carinik	obican papak
policajac	debeli papak
Dzenovi rodjaci	dido, majka, Keno, amidza, tetke, daidza
komsije	Sakib, sakibovica, Harun i njegove sestrice
frizer koji je upropastio Dzenu frizuru	Crni
Kenova cura	Veldina
Veldinina sestra	Vildana
Vildanin brat	Edo
Nihad	bas on
Ado	Adnan A.
ona o kojoj stalno razmisljam	... (Da Bog da se i ti nekad zaljubila)
Aljo	Alija Izetbegovic
sestra	Bedrija
daidzine najdraze	Amina, Selma i Mersiha
Dino	Dino Dervishalidovic
vanzemaljac	Mersiha
raja koja me iscupala iz depresije	Armin, Arica, Meca, Mersiha, Adisa
cimer	Elvedin (novinar BH Glasa)
snimatelj i montazer	Hacko
producent	CSN
scenario	Sudbina
reditelj	Zivot
muzika	Zabranjeno Pusenje Prljavo Kazaliste
zvuk	DolbySurround Stereo
tehnika	TechinColor