Muhabet sa dnevnikom

Ne! Nema nista novo. Samo sam te se pozelio.
A ti mene?
Pa neka nisi. Ja bih ipak da se ispricamo, onako neobavezno kao nekad. Ja se nisam, eto, zaljubio od onda. I vise ne vjerujem u ljubav. Znam ljubav je cudo u koje niko ne vjeruje dok mu se ne desi. I opet sam ubjedjen da sljedeci put necu napraviti istu gresku kao i uvijek. Ali ti i ja se vec dugo znamo i ne moram bar tebi lagat.
Ti me razumijes.
Ti me znas.
I sad da ucutim i rijec ne progovorim ti ces me razumjeti.
Dobro je sto nisam rekao koliko mi je znacila. Nikad nebi nasla nekog ko bi tako znao , toliko mogao i izdrzao sve to. Sad kad se sjetim svega izgleda mi kao da slusam ribolovca kako o svom podvigu nekom prica i rukama do kraja rasirenim pokazuje kolika je ta riba bila. I dzaba sto je istina niko mu nikad nece povjerovati. Samo ce mu se iza ledja smijati.
Ni ja sebi vise ne vjerujem.
Lazem sigurno!
Ne moze to toliko jako biti nikako!
Mora da sam sanjao. Pa da, sta bi drugo nego to!