Diplomirao sam

Diplomirao sam.
Shvatio sam to kad su mi starci cestitali...
Cekaj, idemo iz pocetka.

Danas imamo prezentaciju u Ericssonu. Nemam treme jer sam je potrosio na prezentaciji na Chalmersu. Sanela je po dogovoru kupila dvije torte "kolegama" u Ericssonu. Tradicija! Pricali smo im bajku a oni su nijemo slusali. Aplauz, torta, pohvale, zelje, cestitke. I po buket cvijeca! Ha?!? Zar smo zasluzili?

Uff sad ga treba pronijet cijelim gradom. Da i ne pricam da sam bio malo prikladnije obucen. Sta ce narod pomisliti?! Bruka ziva! Sjedim u tramvaju i vidim kako me gledaju. Onaj buket vristi i zove "Vidi me hej vidiiii meeeeee". Znam misle da sam nesto zabrljo pa nosim zeni cvijece nebi li mi oprostila. Pogledi im govore "Dzaba burazeru nadrljao si!". Ja bih da pridjem i da svakom ponaosob objasnim kako sam ja u stvari taj buket dobio i kako ja nisam ozenjen i nemam kome da budem kriv. Ali, velim, strpace me u ludaru.

Stizem kuci tako s tim buketom sav srecan. "Sta ti je to?" - pita stara. Ma, rekoh, diplomiro pa ovi tamo kupili... Ljubi ga majka. I babo! Donese ono slatko pa ode da odklanja dva rekjata - kaze lijepo je. Tek tad meni sinu: hej pa ja sam diplomiro! I sta cu ja sad, kako cu! Treba mi malo vremena da dodjem sebi i da shvatim da je gotovo!

Desant na Landvetter

Upali smo na aerodrom. Slozno i efikasno smo ga okupirali za veoma kratko vrijeme. Ja sam budnim okom pazio izlaz ne dajuci da mi koncentraciju poremeti galama ljudi koji su se nervozno vrzmali cekajuci avion koji je trebalo da sleti po ovom, najednom snjegovitom i vjetrovitom vremenu. Svi smo bili do zuba naoruzani. Ja sam u rukama drzao najveci buket a u desnom dzepu fotoaparat pun i spreman na rafalnu paljbu. Resko je drzao videokameru okrenutu prema izlazu spreman da svake sekunde pritisne na okidac. Omar je pokrivao desno krilo a Eso lijevo. Moj stari je budnim okom nadziro akciju i koordiniro snagama na terenu. Napetost se osjecala u zraku. Prst na prekidacu. Izlaz na nisanu. Buket na gotos.
Nastao je tajac.
Na ogromnoj tabli iznad nas se pojavila vijest da je ateriranje aviona odogdjeno.
Sta sad ???

Iz komande su javili da se informacija mora provjeriti i improviziratri novi plan.
Avion je odletio za Kopenhagen.
Komandni stab se povukao dok smo mi stitili odstupnicu. Murat i Nezira su uspjesno izbjegli nas dobro isplanirani docek. Mora da su piloti Air Bosne namirisali opasnost i odlucili da ne slete.

Afrika

Zaustavila me je i pocela da prica kako cijeli svijet nije briga za losa ljudska prava ili zivotne uslove ljudi koji zive dole negdje u Africi.

Ona se eto brine za te neke uslove i prava. Naroda u Africi. I ici ce ponovo tamo na proljece samo da sakupi dovoljno dobrovoljnih priloga.

Ja sam samo nijemo gledao i mislio:tako lijepa i tako pametna. I bori se za prava. I bolje uslove. I mir ljudima.
Negdje u Africi.

Na trenutak me bi stid. Kako su moji problemi mali i nevazni kad ih stavim tu pored gladi, bolesti i nepravde prema tim ljudima.
U Africi.

Ne moras me toliko ubjedjivat. I ja bih da pomognem. Evo priloga za bolje dane ljudima u Africi. A ostao sam trenutak duze jer osim ciste duse imala je prelijepe oci.

Sat

Lako je njoj. Kad god pogleda na sat i kaze:
- Vidi,neko misli na mene!
Upravu je

A mislim na nju i kad nisu poklopljene
I kad jesu
Mislim i kad misli da niko ne misli na nju
Milsim eto i sad dok sav svijet spava

Dali i ja ponekad zalutam njenim mislima
Dali smo nekad tako zajedno
U mislima, sami

Znam da ne al ipak
Da ne mislim nemogu
Cekajuci san da dodje

Bol

Pricao sam ti tiho i kazivao ti kako me bolis. Pustio bol iz grudi samo na tren, da ga vidis, a onda ga vratio tamo gdje sam navikao da bude.
Ti samo cutis.
Gledas, kao da ne vidis sve to.
Pricam ti o sreci.
Opet cutis.
Ne cujes me.
Kao da ne pricam o tebi.

Dao ti srce da se njime igras.
I dusu ti dao da te ugrije
i rastopi ovaj led sto je oko nas.
Samo da nekako pokrenem osmjeh na tvom licu
i bice mi lakse.
Ti samo nijemo gledas.
Kao da nisi tu.

Sulejman

- Halo !
- Jel' to Svedska?
- Jeste, a ko zove?
- Zuta. Mustuluk, dobio si sestrica

Put u BiH

99 06 08 Nedjelja - 99 07 14 Srijeda

Neznam i nepamtim bas kojeg dana i sata se sve zbilo ali ono sto napisem dogodilo se na mom putu, za vrijeme boravka i u povratku iz BiH

Putovanje

Isli smo Dzeno i ja. Ispratili nas Aida, Ismet, Amir i Lejla. Voz je isao Göteborg - Malmö - Berlin a onda lokalnim do Gisena. Imali smo kupe sa krevetima za spavanje. Dzeno je njegovu smjenu lijepo odspavao a kad je trebalo ja da zaspem, onaj njemac na krevetu iznad mene je sa takvim entuzijazmom zahrkao da samo cijelo vrijeme ostao budan odusevljeno ga slusajuci.

Edo nas je sacekao u Gisenu. Golfa je kupio i samo je jos registraciju trebalo sredit. Mi smo malo odmorili , jeli spavali i krenuli predvece na put.
Sirok auto-put pred nama. Zabranjeno Pusenje i mi smo pjevali iz sveg glasa
Gdje sam rodjen
tu je sve sirotinja
vuk je kod nas domaca zivotinja ...
Sa punim srcem i gasem do daske preskakali smo kilometre i ostavljali jedan po jedan grad prekrizen na auto-karti. Sto smo juznije isli, putevi su bili uzi i u losijem stanju. Presli smo i onaj zadnji dio Hrvatske ispred BiH i vukli se po onom ogranicenju od besmislenih 40 km na sat kao putnik koji krene kroz pustinju hodajuci iz pocetka brzim koracima da bi na kraju iscrpljen, umoran i zedan puzao zadnji sto metara do bunara sa pitkom vodom.

Granica BiH

Eto, stigli smo. Srdacan osmjeh i prijatan pozdrav od strane granicara. I sa radoscu nam govori da u toni papira koje je dobio od nas, u kojima stoje svi podatci o autu, nema kupoprodajnog ugovora. Telefonirali smo Edi. On kaze da je on vec nekoliko auta vozio preko grane i da mu taj papir nikad ranije nije trebao. Trebalo se "dogovoriti" sa carinicima. Islo nam je na zivce sto smo morali da se "dogovaramo" kad je auto sasvim regularnim putem kupljen i treba regularnim putem i da udjemo. Prosli smo pola Evrope a da nas niko nije pitao za taj papir. Odbili smo isprve .
Eto stigli smo u BiH. I eto, zaboravili smo da se kod nas sa vlastima uvijek moras "dogovarat" i castit ga nekom kahvom koja je jako skupa. Bili smo pet sati na nicijoj zemlji i onda smo se na kraju nekako "dogovorili"
Na srpskoj teritoriji nas je zaustavila policija. Covjeka je mucilo to sto nase osiguranje ne vazi na njihovoj teritoriji i sta cemo mi ako nam se nesto desi autu. Dali smo mu 10 DM za kahvu i covjek je odjednom prestao da se sekira za nas i pustio nas da idemo.
Noc nas je stigla prije Jajca i vozili smo po onim uskim, neoznacenim putevima sa novim saobracajnim pravilima: Voziti sto brze i Ostati ziv !

Boravak u BiH

Dosli smo u Zenicu nesto oko 11 navece kod amidze - Smaila (eng smile). Voda je trebala uskoro da nestane pa smo ne cekajuci bojler brzo istusirali hladnom vodom, sretni sto smo stigli prije restrikcije. Amidza - Smail ce sredit to sa carinom. Sutra jutro smo otisli za Kakanj.

Dido-Refik i majka su od prije nekoliko mjeseci zivjeli u kuci pored dzamije na ulazu u Kakanj. Od svoje lijepe kuce u Gradisci ima jos samo sliku i uvjerenje na kome pise da je kuca njihova. Nema dana kad ne spomene kako bi nam bilo lijepo da smo sada tamo. Na svome. U svojoj kuci. I jos kaze da ce se on vratit kad tad i istjerat onog cetnka. Valjda postoji zakon koji ce mu vratit ono sto je njegovo. Valjda jos ima pravde.
Na spratu iznad zivi efendija-Sakib sa zenom i troje zlatne djece. Svako jutro posalje Haruna (sina, 6-7 godina) da nas pozove na kahvu. Pred vratima su dvije stolice iz nekog starog "Fice" i jos po koja stolica. Sjedimo u hladu, a Sunce nam je tu na dohvat ruke. Djeca se igraju u dvoristu, uvijek na vidiku babu i majci.
Ko nebi zelio takve komsije, koji uvijek dijele sve sto imaju, i radost i tugu, pritrce nazvani u pomoc i sretni su kad si i ti sretan.
Dao efendija-Sakib Harunu pare da sebi nesto kupi. A on sav zadihan dotrca i podijeli nam svima sladolede.
"Uzmite da se ne rastope!"
Znam djeca vole slatkise. Znam da Harun to djeli zato sto zna da imati je lijepo ali djeliti je ipak ljepse. Neki ljudi prezive cijeli svoj zivot a da to ne shvate.
Neka je kuca u Gradisci.
Neka je zlotvoru koji nezna sta znaci biti covjek.

Upitaj se dali si sretan i prestaces to biti

Ovdje je tako mirno. Cesto zateknem sebe kako razmisljam o zivotu uopste. Tek sad sam nasao vremena da na neke stvari bacim pogled iz neke druge prespektive. Bolje da nisam. Bio bih rahatniji.
Jer zivot je kao sladak kolac. Sastavljen od ponaosob neukusnih sastojaka. I koga briga od cega je kad je ukusno. Ne, covjek je takve prirode da uvijek analizira stvari i ceprka tamo gdje bi najbolje bilo staviti pecat "Opasno! Otvarati samo u slucaju velike potrebe!". Ja sam otvorio onako bez ikakvog razloga. I desilo se (kao sto Kazaliste kaze)

A ja, ja nemogu bez nje
Boze, Boze spasi me
Nadao sam se proci ce to - kao zub kad zaboli.
Znam, niko mi nemoze pomoci.
Znam, samo treba izdrzati.
Precutati bol.
Ono malo razuma koje me je moglo odbraniti se predalo u prvom napadu. Bitku sam izgubio, kapitulaciju potpisao.

Dok hodamo gradom
korak po korak
Reci mi, duso, dali sam ti jos drag
Rekao sam da krvarim i da ona samo treba da povuce obarac i skrati mi muke. Rekla je da pristaje na to.
One nekad znaju biti tako okrutne da se cesto upitam zasto ih ne salju u vojsku. Nije se ni jednog trenutka sjetila da se rana moze i lijeciti.

Bas tih dana sam citao neki roman. Njih dvoje se vole (sporedno u romanu). Oni to znaju ali su tvrdoglavi i ne priznaju to mada ih boli to sto nisu zajedno. Na kraju su, naravno, zavrsili u zagrljaju jedno drugom jer je pisac tako htio.
To je samo jos jedna prica prenesena iz necije fantazije na papir. Ima tu necega sto me boli. Neke stvari ne mogu biti jednostavne iako bi mogle biti. Bog zna zasto se ljudi tako cudno ponasaju. I sva sreca sto zivot nije otrcani Holivudski film koji mora zavrsiti sretno. Bez bola nebih znao sta je sreca.
Spas od samog sebe mi je donio njen odlazak

* * *Nje nije bilo tu, Dzeno otisao u Kakanj, Nihad , izgleda negdje na moru, Ado radi. Sam u Sarajevu. Zar je moguce biti sam u ovako velikom gradu. Ma dzaba sve, meni prijatelja treba. Nemogu sam.
Dukat je dosao u pravi vakat. Uzeo sam stvari kod Senade i otisao u svjeze renoviran studentski dom "Nedzarici" koji je jos oficijelno nije bio otvoren ali ce tu prebivati ucesnci Drugog Festivala Folklora. Gosti su stizali iz Egipta, Albanije, Makedonije, Hrvatske i mi iz Svedske. Neznam dali da kazem i za nas da smo gosti? Svaki kvadratic seme im je bio popunjen nastupima i aktivnostima. Da bi stigli na sve sto su planirali da urade u Sarajevu za tih desetak dana morali su zrtvovati spavanje. Spavace kad se vrate na sjever. Snimala ih je TV, bili su kod Alije , pisalo malo u novinama o njima. Bas fin docek. Osim sto im je onaj taksista rekao :
- Svi ste vi ista g**na. Kad volite Bosnu sto se ne vratite?!-
Mozda, papak, zato sto nemaju gdje!? A lijepo su se bili dogovorili da u taksiju nema price. Odmah ce nas prepoznat.

Beka je dosla sa Mersihom i Selmom a Aminu nije smjela da povede jer, veli, nesto se razboljela pred polazak. Kako da je ne dovede! Da je daidza knacno vidi. Svi mi kazu da se ponajvise lici na mene kad sam bio mali. Vidio sam je na slikama, cuo preko telefona.
Pet ili sest godina kako nisam vidio sestru. Skola je tu redovni krivac. Ma ne nego "oni" nikako da prestanu sa svojim ratovima. Nikako da vec jednom dodjes i prosetas gradom a da se ne osjeces kao vojnjik ili dezerter vojske koja vodi rat koji nije tvoj. Krenulo ih. Upalili su Masine Smrti pa neznaju kako da ih ugase. Kao da se boje da mir donosi nesto strasno, nepodnosljivo.
I one su narasle. Selmu sam drzao za ruke dok je nesigurno pravila svoje prve korake. Sad ide u skolu. Sve petice. Kupio joj onu veliku loptu (zuta bubamara). Cijeli dan se igrala a navece zaspala drzeci je u narucju. Mersiha kaze da hoce da "studira za frizerku". Zamolio sam je da mi napravi frizuru pa mi je pravila pletenice, kikice i sta jos sve ne a onda se smijale mom izgledu. Kad se ona umorila Selma je nastavila.
Iz autobusa su na kratko mahnule a onda kao nesto gledale ispred da im nebih vidio suze. I meni su se skupile u uglu ociju i cekale da one odu pa da se diskretno skotrljaju niz obraz.
Zadnji petak u Sarajevu. Obecao sam sebi da cu bar jednom otic na dzumu u Begovu dzamiju. I posto se uvijek trudim da ispunim obecanja, ispunio sam i to, sebi obecano. Zurio sam da stignem malo ranije ali stigao sam tek na vrijeme. Unutra je sve bilo puno pa sam dobio serdzadu i smjestio se u dvoristu ispred dzamije.
Prvi put da dzumu klanjam napolju.
I kisa je pocela.
Ona krupna, ljetnja.
Dok smo predali selam ledja i ramena su mi bila skroz mokra. Pa neka neko kaze da to nije dozivljaj. Meni jest !
Dukat je trebao da nastupa u Mostaru, Bjelom Polju i Dreznici pa smo se pokupili, mahnuli Sarajevu i otisli u Dreznicu. "Osnovna skola Dreznice" ja bila skola (?). Mi smo sklonili klupe postavili vrece za spavanje svud naokolo pa je to sad bio nas konak. Tu, 50-tak metara ispod skole tekla je rijeka tako cista da mjestani kazu da se moze piti iz nje. Ja se nisam mogao nagledati tog kristalnocistog, hladnog zelenila.
Momci iz Norrköpinga su se potrudili da se gitara i pjesma stalno cuje i da se pjevaju svima drage pjesme. Malko smo ipak bili svi ljuti sto je iz plana ispao odlazak na more. Przilo je istinski i bas bi nam trebalo malo osvjezenja. Sema je jos jednom prekrojena. Ipak idemo na more ali samo jedan dan do aksama pa nazad na nastup.
Poranili smo, otisli u inostranstvo - Hrvatsku na more. Patili se mijenjajuci marke za kune. Uzivali kupajuci se. Bili nepazljivi pa izgorjeli. Namazali se kiselim mlijekom pa zalosno uzdisali od bola. Sofer parkirao autobus na neki uzak parking pa smo nekih pola sahata cekali da se izvuce. Prenosili som auta koja su nam smetala. Bas bih volio da vidim lice tipu koji dodje i vidi da mu se auto pomjerio 3-4 metra. Dali ce ubjedjivati sebe kako mu se to samo cini - nije on jos prolupo.
Vratili se, bio nastup. Bio aplauz. I mi bili gladni. Otkrili smo da ovdje ima neki restoran. Odlicno nemoramo ici za Mostar na veceru. Ja sam dosao oko 21:30 i narucio cevape, pljeskavice, snicle itd za nas sto. Malo smo cekali. Pa onda jos malo. Pa smo onda puno cekali. Borili smo se da ne zaspemo ili ne prokljucamo od vrucine. Mersiha je narucila dvije hladne limenke i onda se rashladjivala tako sto bi prislonila limenke na obraze, celo ili ruke. Valjda hoce da lici na vanzemaljca(?). Napokon, u 23:40 je dosao konobar i nonsharlantno nas upitao:
- Izvinite, a sta ste vi ono narucili ? ? ?
- Konopac i casu vode ! ! !
Ipak smo dobili nesto u vidu vecere do ponoci. Ne vrijedi protestirati jer nemamo alternative. Dosad bi se vratili iz Mostara. Siti i raspolozni.

Povratak

Dukat je nastupao u Bijelom Polju. Nakon nastupa se krece za Svedsku. Neko kaze idemo "od kuce" neki "idemo kuci". Ja sam sandzaklija ali sam se u BiH osjecao kao kod kuce. Bez panike ! Nemam namjeru da se ikom uvaljujem u stan, niti da nekom uzmem polozaj niti da dodjem "na gotovo". Neka. Kako Bog da.
Dzeno nas je cekao u Donjem Vakufu doveli su ga dido-Refik i Keno. Golf ostaje didi. A Bogami i Keni. "Ponekad". Kako se oduziti, kako zahvaliti didi na gostoprimstvu. Kako mu reci da sam se osjecao kao njegov unuk. Ma zna on to. Vidimo se u Gradisci? Ili Kaknju.
Dzenu sam ustupio mjesto a ja sam krenuo u potragu za nekim slobodnim sjedalom. Osjecao sam se kao siroce. Taman se namjestim kad eto ga neko i kaze: "Eee izvini, ...". I ja idem dalje. Na kraju sam zaglavio na minder sa Denisom i Sanelom. Noge nisam mogao spustiti na pod jer su tamo natrpane torbe. Ubrzo sam se snasao i smjestio se tako udobno da me je bilo strah da neko ne prijeti jer bi odmah htjeli da se "samo malo" zamijenimo. Spavao sam u svim mogucim i nemogucim polozajima. Sa nogama iznad glave, sa glavom izmedju sjedista. I nakon svakog budjenja mi je trebalo par minuta da mi krv protutnji utrnulom nogom ili rukom prije nego napravim i jedan pokret.
U Austriji smo svratili na kahvu u jedan od onih restorana pored auto-puta. Ljepsih kolaca odavno nisam jeo. Kontao sam dali se isplati nekad ovdje doc, onako, samo na kolace i kahvu. Ma isplati samo da nagovorim jes nekog fanatika.
U Njemackoj smo zakasnili na brod. Vratili se u neki obliznji grad i otisli u setnju. Otisao Armin da trazi vode i rekli smo mu da se voda kaze vaser ali on je prisao konobarici i pokazao palcem prema ustima i rekao : "Klokkolkolkolkokolklkolokloklolkolklokolko"
I dobio je vodu. Mi pojeli onaj veliki sladoled sa suncobrancicima i otisli na autobus.
Na cerini su izabrali nekoliko torbi za pregled. Dznovu torbu su prvo pregledali. Puna knjiga i hrane. Mora da su odmah pomislili: "Hu ! Vidi knjige! Ovo mora da su neki intelektualci. Bjez od njih! Pustaj ih!"

Svedska!

I ovdje se osjecam kao kod kuce. Sto da ne. Ovdje ih neplasim ja - sandzaklija, nego ja - stranac. Uvijek imam nekog ko me se plasi a ja uopste nisam strasan. Cak pokusavam biti prijatelj sa svakim ko mi stane na put. Cuvajte se ako me negdje sretnete. Mozete bez ikakvog razloga od mene dobiti jedan veliki osmjeh i otvorenu ruku za pozdrav.


The End


Glavne uloge:

---

Hacko	Mithat Hackovic
Dzeno	Dzenan Cisija
Edo	Edo
carinik	obican papak
policajac	debeli papak
Dzenovi rodjaci	dido, majka, Keno, amidza, tetke, daidza
komsije	Sakib, sakibovica, Harun i njegove sestrice
frizer koji je upropastio Dzenu frizuru	Crni
Kenova cura	Veldina
Veldinina sestra	Vildana
Vildanin brat	Edo
Nihad	bas on
Ado	Adnan A.
ona o kojoj stalno razmisljam	... (Da Bog da se i ti nekad zaljubila)
Aljo	Alija Izetbegovic
sestra	Bedrija
daidzine najdraze	Amina, Selma i Mersiha
Dino	Dino Dervishalidovic
vanzemaljac	Mersiha
raja koja me iscupala iz depresije	Armin, Arica, Meca, Mersiha, Adisa
cimer	Elvedin (novinar BH Glasa)
snimatelj i montazer	Hacko
producent	CSN
scenario	Sudbina
reditelj	Zivot
muzika	Zabranjeno Pusenje Prljavo Kazaliste
zvuk	DolbySurround Stereo
tehnika	TechinColor

Osmjeh

Neznam dali je i vama ponekad dosadno i nemate neku dobru ideju koja bi vam razbila monotoniju u huljadu parcica.
Ja se u takvim slucajevima, s vremena na vrijeme, zaljubim cisto onako iz navike.
Onda po cijeli dan vucem za sobom jedan veliki osmjeh, kao kakav kofer, i nikako se ne odvajam od njega. Izguzvana i umorna lica ljudi u tramvaju me gledaju i pitaju se sta mi to drzi osmjeh na usnama tako dugo.
Cemu se to radujem?
Ma prolupo, sigurno. Steta, milse oni , mlad a vec blentav.
I onda vidim da mi zavide, zeljeli bi znati tajnu.
No ponekad stvari izmaknu kontroli i to moze biti jako opasno.
Ljubav u malim kolicinama je osvjezavajuca ali ako se ljubav prosiri od osmjeha na srce i glavu onda je kasno traziti pomoc. Simptomi su nesanica, gubitak apetita, losa koncentracija, uzasno losa koncentracija, bol u grudima, glad u stomaku, slusanje sentisa, gledanje zalazaka sunca, brojanje zvijezda ...
Iz ovakvog se stanja vrlo vrlo tesko izlazi sam. Treba vam jedan prijatelj koji ce vas izvuci iz ovog kosmara. On samo treba da ti na dovoljno uvjerljiv nacin kaze kako je negdje slucajno cuo kako je tvoja simpatija rekla da joj se ti uopste ne svidjas i kako bi radije brala ljubicice po minskom polju nego bila u tvojoj blizini.
Ako fol upali onda cete se vi uzasno osjecati nekoliko narednih dana. Ali na kraju cete ipak biti izlijeceni !

Posjeta Štokholmu 2

Djevojke su spavale punih 3-4 sata u jednom stanu. Ma kome je do spavanja kad se ima toliko toga ispricat a tako malo vremena. Bilo je price, smjeha, romanticne setnje pored rijeke, kebaba pa ponovo romanticne setnje obalom rijeke.
Prve teravije - pocetak Ramazana , dzemat pun naroda. Nakon teravija je ponovo samo omladina ostala tu i cekali smo na kviz. Zamalo ne pobjedih. Taman kad sam htio ulozit kviska, sjetih se da ga nemam. Dobio sam lizalo - utjesna nagrada.
Onda je dosla chunga - lunga!

Naime, Emira je objasnila raji kako da bez ikakvih instrumenata naprave orkestar uz koji ce ona otpjevati jednu sevdalinku. Svi ce u ritmu muzike za ples govoriti "cunga-lunga" , "lijevo-desno" , "gore-dolje" i to u duetu (dva po dva = 10). Krenuli su nekako. Ja sam se iz pocetka smijao a onda vise nisam imao snage ni da se smijem jer mi je ponestajalo vazduha. Scena je neponovljiva. Momenat nezaboravan. Trazili su od Emire pjesmu vise ali nista.

Posjeta Štokholmu 1

Prvi dan raspusta i gdje bi covjek isao da se malo opusti nego u Stokholm.
Trebali smo krenuti u 17.00. Znam, znam kasno ali imamo sad i radnicku klasu medju nama pa smo primorani. Do zanjeg trenutka je bilo neizvjesno ko ide i kakav ce biti prevoz. 19.00 se to malko razbistrilo. Bilo nas je 12, isli smo sa tri auta (kojima smo u samom pocetku morali mijenjat gumu, stop svjetla i kupit onu mirisljavu grancicu sto obicno visi o retrovizor)
Bilo je nervoze zbog kasnjenja i dvoumljenja ici il ne ici sad u ovo vrijeme na put dug 500 km. Svratili smo u Boros, pokupili Dzanu i nastavili. Na jednoj benzinskoj stanici smo spontano poceli igrat uz "Habibi, habibi" (neka kaseta sa turskom muzikom sto je Aida ponijela sa sobom). Sve je to snimljeno sigurnosnom kamerom te benzinske pumpe i ako ih zamolite sigurno ce vam pokazat snimak. U Stokholm smo stigli oko pola dva. Domacini su nas budno cekali, primili i odvezli na spavanje.

I love you Habiba

760 kvadratnih metara velik ekran. Waw. Rekao sam sebi ovo moram imat kodkuce. Palnetarijum Cosmonova, film "Nepoznata dimenzija" - Jasinov izbor. Ja sam bio impresioniran i prepun utisaka. Domacini su govorili da "ovaj nije bas bio najbolji" i da smo trebali pogledat neki drugi koji je bio puno bolji. Adisa kaze da oni idu u Cosmonovu samo kad im neko dodje u goste. Dzaba prica - meni se ovo pravo svidjelo i kad god budem u prilici ponovicu dozivljaj.
Vrjeme je protutnjalo kao pomahnitali voz. Morali smo nazad u Geteborg. Govorili su nam da ostanemo jos veceras. Ma doci cemo mi ponovo sigurno samo nemoj da nas zaboravite.

U povratku smo bili umorni da su nam bez puno razloga suze isle od smjeha. Pjevali smo "Fikreta" od Zabranjenog Pusenja i jos neke sevdalinke. Onako polutiho ali u duetu. Pjevali smo i onu narodnu pjesmu sto smo jutros konponovali.

I love you Habiba
I love you Habbbbiiiiibbaaaaa!!!
Please, don't break my heart
Please,don't say Zimbabve
Haman, zaman, aksham - sevdah 
rahat-lokum and cahffa beside this
If you need me tonight just jump through the pendzer
I waiting for you u tvojoj basti
where zumbul smell

Ne rimuje se i nema smisla ali to je tek pocetak. Safete Isovicu racunam na tebe!

Štokholmske pčele i cijet

Sest je sati i vec "leprsavo" hodam po kuci. Strpao sam karte u torbu i 13 puta provjeravao da ih slucajno nisam zaboravio. Dzeno je vec bio na stanici. Zeljeznickoj. Usli smo u voz. Bebek nam je nosio kofere. Trebalo da isprati Selmu ali nije dosla pa, veli, kad je vec tu ...
Kupe je bio odlican ali mi smo htjeli da to malo bolje uredimo - prenesemo sjedala do prozora, okacimo neku umjetnicku sliku na "zid", okrecimo kupe drecavo zelenom bojom ili postavimo tapete sa cvjeticima tu i tamo koncentrisano rasporedjenim u krugove koji lice na kvadrate u obliku trougla. Ali sta se dogodilo ? ! Zaboravili smo sav alat kod kuce.
Raja iz Stokholma nas je docekala kao da smo neka delegacija sefova vlade koja je dosla da u prijateljsku posjetu sa ciljem uspostavljanja bilateralnih odnosa. (Nikad nisam znao sta ovo "bilateralni odnosi" znaci ali sam znao da Tito gdje god ode uspostavi takve odnose i donese brdo poklona od nesvrstanih prijatelja)
Divna stvar sa gostima je sto im se jednom obavezno obradujes - ili kad dodju ili kad odu. Nama su se obradovali kad smo dosli. Taj osjecaj ne vara. Zivo se pricalo diskutovalo o svemu i svacemu. A onda su poceli da pricaju nesto sifrovano. Ja nisam nista konto. Kazu mi da se radi o pceli i cvjetu. Evo ga opet. Pa sta je to toliko misticno sa tom pcelom. Ja sam jednom prisustvovao slicnom razgovoru. Otac kaze:
- Sine ti si sad pubertetlija i trebas da znas neke stvari.
Plasio sam se da se Djeda Mrazu nije sta desilo.
- Znas, sine, pcela kad sleti na cvijet da se meda napije, polen joj se okaci za noge!-
(?# %? &?#?) Ne kontam sto je cekao da mi to kaze u pubertetu.
Nakon toga sam dugo razmisljao kako to da pcela ne nesi cizme kad ide da sa cvijeta na cvijet

Navece smo izasli i uvjerili se da je Stokholm velik i lijep grad

Zablude

Kunkurencija je bila jaka ali ja sam se odlucio bez puno razmisljanja: Ovo je definitivno moj najgori dan u zadnjih godinu dana.
Prvo da razbijem neke teorije ili bolje receno zablude.

Zabluda br.1 
Ustati na lijevu nogu kazu donosi za posljedicu los dan. E meni je krevet tako plasiran da ja uvijek ustajem na lijevu. Znaci : Svaki dan - Los dan. (Zvuci ko reklama: Platis dva - dobijes tri ... al tek kad platis i onaj treci) A nije tacno bilo je dana kojih se sa sirokim osmjehom sjecam.
Kisa je padala. Nista neobicno. Ne, bolje reci : Kisa je padala kao i obicno. Ali to nebi bilo interesantno da vjetar nije ludo duvao sa promjeljivim pravcem sto znaci ako poneses kisobran sanse su velike da zaradis modricu i da ces pokisnut jer kisa pada nekako horizontalno.

Trebalo je radit ispit. Istrenirao sam moje Sive Celije tako dobro da im ova utakmica nebi predstavljala nikakav problem. Istrcali smo na teren. Publika je skandirala "Hocemo 4, hocemo 4 ! ! ! ! ".
Protivnik je bio "Ispit iz Datastruktura". Pastava je bila sljedeca: dva zadatka su bila u odbrani treci je igrao beka. Cetvrti i peti su bili u napadu.
Igrali smo takticki. U prvom poluvremenu smo im zabili dva gola ko od sale. Jos jedan gol i ulazimo u finale.
Ali sta? U drugom poluvremnu su moje Sive Celije tako traljavo igrale da me je bilo sramota sto sam njihov trener. Mislio sam se sakrit negdje da me publika ne vidi. Vec sam vidio naslove u sutrasnjim novinama kako je moj tim izgubio zbog lose taktike - preforsirali su se u prvom poluvremenu pa u drugom nisu imali snage da predju centar.

Zabluda br. 2
Sve sto je lijepo kratko traje. Vrijeme koje sam radio ispit je odleprsalo tako brzo da sam se pitao da Stiven Spilberg ne snima "Povratak u buducnost 4" pa me provozao malo onim svojim autom 2-3 sata unaprijed.
Cetiri sata su tako kratko trajala i moze se reci da je to vrijeme bilo gnjavaza, mucenje cijedjenje, tortura, maltretiranje a nikako "lijepo vrijeme".

Liseberg

Raja iz Stokholma je dosla jos sinoc a iz Malmea su djelomicno maskirani dosli oko tri. Imali smo mali turnir bilijara, kviz, cevape, raspolozenje na svakom licu i sve sto uz to ide.
Isli smo u Liseberg. Armin nam je sredio bezplatan ulaz. Kako ? E pa necu vam reci. Sto niste bili tu pa bi i sami bili svjedoci. Isli smo prvo na voz. Morali smo ubjedjivati pojedince da iako voz ide 300 na sat, to uopste nije strasno. Jedino sto bi se moglo desiti je da se kocnice pokvare, da izletimo iz sina ili iz sjedista i nista drugo. Tek tada smo bili ubjedjeni i kreuli. Ja sam sjedeo sa njom. Ma znate vec sa kim. Pricao sam vam da sam zaljubljen i da nesto nisam mogao da spavam ovih dana.  Sta i dalje neznate o kome je rijec. Aladin, Amra, Dzana i Jaca su to shvatili a da im ni rijec nisam rekao.

Vozali smo se onim balvanima ili kanuima. Bio sam sav mokar jer sam sjedeo naprijed a Dzeno, Dzana i Jaca jedva da su bili oprskani. Za HangOver nije bilo dobrovoljaca a ja sam tako zelio da se provozam. Jasko je pristao nakom duzeg pregovaranja. Waw! Bilo je ludo i nezaboravno! Kad sam sisao sa sjedala jedva sam hodao od onoliko adrenalina sto se setalo mojim venama. Uzeo sam i sliku.

Glavna uloga

Zaljubljen sam !
Prosla je kraj mene sasvim polagano. Nemir mi se tog trenutka uvukao pod kozu. Zauzdao srce pa ga pustio da galopira kao divlji konj. Misli  reziraju neki film u kojem je ona glavna uloga. Audicija za tu rolu nije trebala ni da se postavlja. Znao sam istog trena da samo ona, i niko vise, moze svojom ljeptom oduzeti dah publici. Ukrala mi je sve neoprezne poglede. Gdje god se okrenem pogled bez pitanja leti njoj. Polako, primjetice neko. Disi.
Cudno je kako covjek sva ta osjecanja zaboravi i svaki put se iznanadi kad mu srce ponovo jace zalupa.
Uh, i dalje lupa!
Izgleda da ce dugo ovako.
Pokusao sam da sebi skrenem paznju citajuci. Gledao sam nekih 15 minuta u slova ali nikako da ih sastavim u rijeci, nikako da shvatim sta ja to cijelo vrijeme citam. Lijepo sam sebe uvalio u sos. Lose vrijeme za sanjarenja. Sad kad se trebam koncentrisat na spremanje ispita, sad ne mogu da se koncentrisem ni na sta. Bas bi bilo divno kad bi covjek mogao da odredi kad i u koga da se zaljubi. Ja bih to odmah odlozio do daljnjeg.

Aladin & Amra

Kravate su bile pritegnute, odijela ispeglana a "mi" po malo nervozni. Ja i Aladin smo sacekali Jaska i onda krenuli po Amru.
Usli smo. Govorio sam Aladinu da ne sjedi na cosak hastala jer, kazu, ako tu sjedis neces se ozenit. Kazu ljudi a vidis nije tacno. Aladin se eto danas zeni. Ja sam tu kao svjedok, sahid, kum da posvjedocim da je to istina.

Amra nas je pitala sto smo poranili jer po njenom satu... Po njenom satu koji bas danas nije radio kako treba nego se nekud zurio. A zurili smo i mi da popijemo kahvu jer nas je Fudo cekao u 20.00. Izasli smo naplje i bas je lijep dan za vjencanje a i za slikanje.

Fudo se potrudio da to ne bude brzo i formalno vjencanje. Nakitio je to pricom sa svih strana. No mi smo svakako cijelo vece drzali osmjehe na gotos. Svjedocili smo ja, Dzana i Hana da je sve po propisima.
I bilo je...

Armin u ulozi Selme

Armin je nosio neke torbe. Isao je za Stokholm. Dzi ga je smirivao da se ne sekira jer mi cemo mu sigurno doc na dzenazu ako mu se sta u putu desi. On kao da isprve nije povjerovao pa sam morao i ja da mu kazem da se ne sekira: sigurno cemo doc, nema greske.

Matura

U cvjecari je bila guzva. Nisam, dakle, samo ja dosao "tacno na vrijeme"   da kupim ruze za maturante.
Izlazili su iz Angered gimnazije Dzana, Jaca, Amra, Dzanela, Hadzi The Brx, Emco, Asmer i Alem i pjevali neke pjesme koje mi u publici nismo nista razujeli. Onda su nesto vristali pa malko skakali i onda trcali ka nama da dobiju ruze, pohvale, cestitanja i da se osmjesi duplo veci nego obicno nekako utrpaju u foto albume. Cak se ponekom i poneka suza omakla.
The Brx je definitivno izgledao kao kapetan broda u onoj studentskoj kapici i odijelu.

Dugo nam je trebalo da se okupino kod Dzane po dogovoru. Zvali smo i Dzena i Aidu da dodju posto je Dzi isto tako danas maturirao ali u Lundby gimnaziji. Nije ih pokupio helikopter kako su planirali.

Emco, Mito i Alem su kupili neke kubanske cigare i sjeli da ispuse po jednu "matursku". Nekom je poslije toga bilo muka pa se prosetao do toaleta. Pjevali smo poslije toga neke stare dobre hitove.

Matura

Kisli smo Amra, Jaca, Dzana, Aida i ja cekajuci da Aladin izadje zadnji put iz gimnazije sa diplomom u rukama. Bila je velika guzva i svi su imali kisobrane. Ja sam imao kisobran - skroz nepotrebno. Stajao sam jos ispod tri tudja kisobrana. Aladinu smo cestitali, slikali se i otisli na kolace kod njega i Amre u stan.

Park Lane je  veceras bio namijenjen maturantima, a bilo ih je iha puno. Onaj cuvar reda je cak i meni trazio licnu. E stari  moj pa zar ne vidis da ce mi skoro 50-ta (za nekih 25 godina). Pretresao me kao da sam terorista, kriminalac ili neki drugi poslasticar. Diskriminacija!!! Onu zensku u minicu nije ni pipnuo samo je kao fol gledao da nema nesto u torbi. A da sam ja cuvar reda kako bih ja tek pretresao. Dobro sad svi su je muskarci nesto pazljivo promatrali i ja mislim da kod takve kontrole nije mogla nista prokrijumcarit.

Ova godina je bas bila bericetna. Maturirali su: Aladin, Dzeno, Jasko,Hadzi The Brx, Mito, Emco, Alem pa onda zenski dio Jaca, Amra, Dzana, Dzanela i jos puno njih koje poznajem ili ne. Bili smo tu i bilo nam je lijepo samim tim sto nas je bilo toliko puno i sto smo bili ono sto jesmo - naj prijatelji.
Igrali smo do pola tri. Jedan Albanac sa Kosova me je odbacio kuci jer nije bilo nocnog prevoza utorkom.

3. Susreti

Emir je izasao na scenu sa gitarom da odsvira nesto za raju koja je jos bila budna. U stvari svi su bili budni jer tek je ponoc i bezveze je spavat kad imas toliko prijatelja oko sebe. Bilo je i zabavnih i narodnih pjesama. Za svakog po nesto.
Uz malo napora zaspali smo oko cetiri sahata. The Brx je ustao u devet i otisao na dorucak. Ja sam gnjavio krevet do deset.
Isli smo ponovo u setnju do mora. Vrijeme nam se nije bas grohotom smijalo. Bilo je podnosljivo vruce i lijepo. Odigrali smo jednu set odbojke sa rajom iz Malmö-a i taman smo izgubili kad se spustio jedan pljusak kise po nama onako nenadano.

Danas je na programu bio Mevlud i doslo je jos nekoliko autobusa starijih ljudi.

Pospremili smo nasu nasu baraku  i krenuli kuci. Ja sam otrcao da vidim nekog jos jednom ali je nije bilo nigdje. Nista sad.
Svratili smo malo u Halmstad da vidimo sta ima novo kod njih.
Isli smo kuci uglavnom lijevom trakom.